Ispadi bijesa u dvogodišnjaka i trogodišnjaka Česte promjene raspoloženja, ispadi bijesa te jasno i glasno „ne“ uobičajeni su za dvogodišnjake i trogodišnjake. Dijete se u ovoj dobi bori s potrebom za pažnjom odraslih i željom za neovisnošću i teško se nosi s time. Važno je znati da je to normalno i prije svega prolazno.

Podijeli s prijateljima

Proces odrastanja ujedno je i proces razvijanja sve veće samostalnosti i preuzimanja odgovornosti za samoga sebe. U tom procesu odrastanja sukobi su neizbježni. Prije ili kasnije, a najčešće oko druge godine života, iz djetetovih se usta sve češće čuje riječ „ne“.  Ovo znači da  je dijete upravo izašlo iz doba ranog djetinjstva i ušlo u prvu od tri faze pobune (dječje pobune najčešće su s dvije godine, s pet godina i u pubertetu).
U nastojanju da zaštiti svoju osobnost i neovisnost, udaljava se od svojih bližnjih koji mu pružaju pažnju. Za roditelje je ovo teško razdoblje jer se prvi put susreću s djetetovim neslaganjem, otporom i neposluhom što ih iscrpljuje i frustrira pa se često osjećaju nemoćnima. Važno je naglasiti da su ova ponašanja znak da se dijete zdravo razvija te da izgrađuje svoj identitet.
Tipična pogreška roditelja sastoji se u nepostojanju čvrstog stava, odnosno neodlučnosti oko toga što treba zahtijevati od djeteta pa su u svojim postupcima ili prepopustljivi ili prestrogi. Tako se zna dogoditi da roditelji pretjerano i nepotrebno kažnjavaju dijete, okrivljuju ga, viču, nanose mu tjelesnu bol ili su pak nedosljedni u postupcima (ponekad inzistiraju, a ponekad popuštaju). To se događa zbog nepripremljenosti roditelja na promjene u djetetovu ponašanju, zbog nedostatka znanja o osobitostima te dobi ili iz želje da pod svaku cijenu „obrane“ roditeljski autoritet.   
Važno je razumjeti djetetovo ponašanje i shvatiti smisao njegovih postupaka te odrediti kada i na čemu treba ustrajati, a s čime se u djetetovu ponašanju treba pomiriti. Kako bi savladali krizu druge i treće godine roditelji trebaju postupati s čvrstim nakanama, ali fleksibilno – važno je uzeti u obzir individualne osobine djeteta te  njegovu dob (dijete još nije odraslo pa je prerano tražiti od njega razumijevanje i poslušnost kao što bismo tražili od osnovnoškolca). Za roditelje je važno da razvijaju osjećaje strpljenja i sigurnosti u sebe. Dijete treba često pozitivno poticati na dobro ponašanje i svaki put ga pohvaliti. Neka se ponosi kada nešto uspije učiniti. Nakon što prevlada taj izazov, roditelj se diže na novu razinu međusobnog razumijevanja s djetetom i uspostavlja disciplinu zasnovanu na uvažavanju odraslih, a ne na strahu od njih.

Kada dijete govori „ne“
„NE“ je vježba za osjećaj moći i individualnosti. No, ako dijete stalno govori „ne“ to može postati zamarajuće i za roditelje i za dijete, pa može pomoći usmjerenost ka pozitivnom:
• Nagradite ponašanja koja želite ohrabriti (ne treba pretjerivati s pohvalama, ali ponudite „Hvala ti“ ili neki drugi oblik prijateljske pažnje)
• Kad god je moguće ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti (ako vaš dvogodišnjak kaže riječ koja je nepoželjna, uskratite pažnju koju dijete privlači)
• Obraćajte se djetetu na pozitivan način („Molim te skloni lutke“ je bolje nego „Nisi maknula lutke“)
• Nemojte reći „Maknimo igračke odavde“ osim ako stvarno ne mislite zajednički pospremiti
• Budite oprezni da ne dajete izbore koje niste spremni poštivati („Dolaziš li na kupanje?“ poziva dijete da kaže „ne“. Pokušajte radije s „Dođi na kupanje“)
• Birajte riječi „učini“ umjesto „ne čini“ („Molim te hodaj“ je jasna i pozitivna uputa dok „Ne trči“ samo govori djetetu što ne smije činiti, a ne govori što smije)
• Budite jasni i pošteni (ako kažete: „Kad se okupaš, pročitat ću ti priču“, ustrajte u izrečenom; ako kažete djetetu „Ako to učiniš ponovno, ja ću…“ zatvorili ste sve mogućnosti za pregovaranje i trebat ćete ustrajati do kraja ako dijete bude neposlušno)

Dvogodišnjak može povremeno biti preplavljen ljutnjom i bijesom kad nije po njegovom. Ponašanja koja izazivaju srdžbu variraju: dijete može divlje juriti po sobi i vrištati, leći na pod previjajući se i udarajući, vrištati dok ne promukne ili ne povraća, poplaviti u licu jer je ostao bez zraka i na trenutak ne moći ponovno udahnuti.  

Strategije koje roditelji mogu koristiti kako bi spriječili razarajući bijes ili umanjili njegovu jačinu:

• Pokušajte biti tolerantni oko nekih svakodnevnih stvari (npr. možete li ga pustiti s njegova stolca kad pojede, radije nego da mora čekati dok svi završe s jelom?)
• Razmislite o tome koliko i kada govorite djetetu „ne“ (koristite „ne“ kad vam je zaista važno jer će ga tada dijete puno ozbiljnije shvatiti nego ako to stalno govorite)
• Dajte djetetu izbor („Prvo zubi ili prvo piđama?“) jer ako djetetu dopustimo izbore (u razmjerima u kojima je za to zrelo) nailazimo na manje otpora i s vremenom više suradnje i međusobnog poštovanja
• Ako je dijete bijesno, uvjerite se da se neće ozlijediti (možda će biti najbolje da ga nježno držite dok se ne smiri)
• Izbjegavajte raspravljanje, psovanje ili prigovaranje
• Ne dopustite da se dijete osjeća nagrađeno ili kažnjeno zbog toga što je bijesno (cilj je da uvidi da to ne mijenja ništa i da je srdžba emocija kao svaka druga)

Roditelji koji su prošli kroz razdoblje pobune i omogućili djeci otvoreno izražavanje svih emocija (pa i ljutnje na roditelje i odbijanje poslušnosti) postali su puno sigurniji i opušteniji u odnosu s djecom, kao što su i ta djeca razvila više samopouzdanja i bolju sliku o sebi. S druge strane, roditelji koji pokušavaju „slomiti“ djetetov otpor i prisiljavaju ga da bude poslušno naići će na sve više djetetovog otpora i protesta (ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog).  

Važno je znati da se djeca snažne volje nikada ne daju voditi ni od koga (ni od roditelja ni od prijatelja) što je zaštitni faktor kada se susretnu s izazovima puberteta i odraslog svijeta.

Stoga, ako pustite svoju djecu da, dok su mala, izraze sebe kroz male pobune, izbore i odluke koje nisu opasne po život, kad dođu u adolescenciju imat će temelj na kojemu će izgraditi svoj identitet te će se lakše i bezbolnije suočavati s izazovima odrasle dobi.


Izvori:
Buljan-Flander, G. i Karlović, A.: Odgajam li dobro svoje dijete? Savjeti za roditelje
Zažignina, M.: Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine?