Selektivni mutizam je poremećaj koji se najčešće javlja kod djece. Karakterizira ga nemogućnost govora u određenim socijalnim situacijama. Djeca razumiju što im se govori i mogu normalno komunicirati s poznatim i bliskim osobama u situacijama kada se osjećaju opušteno i ugodno, no verbalna komunikacija prestaje u situacijama u kojima se osjećaju uplašeno, tjeskobno ili posramljeno te u nepredvidivim situacijama.
Tada djeca komuniciraju neverbalno (gestama, izrazima lica, kimanjem glave, pokazivanjem rukom i sl.). Ponekad se dogodi da dijete zbog sramežljivosti ili straha čak niti ne odaje neke od neverbalnih znakova, nego mirno čeka dok osoba s kojom razgovara ne pogodi odgovor. Nedostatak komunikacije ometa funkcioniranje ove djece u svim životnim situacijama.
Poremećaj se javlja najčešće u dobi između 3 i 5 godina i češći je u djevojčica.
Ne postoji jedan uzročni čimbenik, već se najčešće radi o određenoj kombinaciji vanjskih (okolinskih) i unutarnjih čimbenika. Jedan od uzroka može biti polazak u vrtić/školu, odvajanje, gubitak ili trauma, često mijenjanje mjesta boravka (preseljenja), razna neugodna iskustva ili svijest o vlastitom govornom poremećaju (u preko 50% slučajeva selektivni mutizam je vezan uz neki govorni poremećaj).
Mnogi ovaj poremećaj poistovjećuju sa sramežljivošću. Zato do njegovog utvrđivanja prođe i do nekoliko godina. U tom razdoblju dijete nepovratno gubi veliko govorno i komunikacijsko iskustvo pa mu protokom vremena postaje još teže stupiti u komunikaciju s okolinom.
ZNAKOVI SELEKTIVNOG MUTIZMA:
• dijete ne govori u određenim prilikama, pod određenim uvjetima i taj je obrazac ponašanja dosljedan
• dijete oklijeva u odgovoru, vrlo često i neverbalnom ekspresijom
• odsustvo verbalne komunikacije se ne može objasniti govornim ili jezičnim poremećajem (iako dijete može imati teškoće u tom području)
• nema znakova značajnih teškoća u području ponašanja ili razvoja (dijete komunicira s jednom ili više poznatih osoba)
• povlačenje u sebe
• nezainteresiranost za okolinu
• otežano odvajanje od roditelja (pri ostajanju u vrtiću/školi)
• pojačani strah, posebno u nepoznatim situacijama
• osjetljivost
• tjeskobnost
• nesigurnost
• izbjegavanje kontakta očima
• poteškoće sa spavanjem
• dijete postaje nespretno u kretnjama kada misli da ga netko promatra
• pretjerana zabrinutost i za vrlo jednostavne situacije
PREDRASUDE O SELEKTIVNOM MUTIZMU
• Djeca sa selektivnim mutizmom ne žele govoriti iako mogu.
• Djeca sa selektivnim mutizmom su samo tvrdoglava i manipulativna.
• Djeca sa selektivnim mutizmom su samo sramežljiva i povučena.
• Djeca sa selektivnim mutizmom se šutnjom namjerno suprostavljaju autoritetu.
• Ako dijete sa selektivnim mutizmom dovoljno dugo tjeramo da progovori, ono će na kraju i progovoriti.
KAKO POMOĆI DJETETU S OVIM POREMEĆAJEM?
Djeca sa selektivnim mutizmom se ne uklapaju u očekivanu sliku djeteta i stvaraju osjećaj nemoći (želja da ga navedemo da govori je snažna) pa se često odrasli i druga djeca ponašaju na način koji dodatno pojačava problem.
Ključno je da osobe bliske djetetu (roditelji, članovi obitelji, odgojitelji, učitelji) pokažu razumijevanje za djetetov problem i budu mu podrška. Djetetu treba pokazati da razumijete da ga je strah govoriti u određenim situacijama, da ga prihvaćate i da ste uz njega, bez obzira je li sretan/uplašen/ljut/tužan/nesiguran te da mu želite pomoći.
Važno je stvarati ozračje u kojem se dijete osjeća ugodno i zaštićeno. Dijete treba ohrabrivati. Poželjno je izdvojiti vrijeme za igru ili aktivnosti u kojima se od djeteta ne zahtijeva govor.
Jako je važno ni na koji način ne stvarati pritisak da dijete progovori (nagovarati ga na to ili prisiljavati) jer se tako stanje može dodatno pogoršati. Treba stoga izbjegavati bilo kakve izjave koje dijete mogu navesti da osjeća sram, krivnju ili pred njega stavljaju očekivanje da progovori koje sa sobom nosi određene posljedice (npr. “Moraš mi reći jer ne znam što želiš”, “Moraš progovoriti jer te inače učiteljica neće moći ispitati i dobit ćeš jedinicu”, “Maca papala jezik…” i sl.)
Djeca koja ne govore u određenim socijalnim situacijama su obično osjećajnija, osjetljivija i sramežljivija od svojih vršnjaka pa se preporučuje takvoj djeci omogućiti postupno navikavanje na situacije koje su im teške. Tako djetetu pred polazak u vrtić može pomoći ako unaprijed upozna neke buduće prijatelje iz skupine, ako ga se unaprijed odvede da vidi gdje je vrtić, pokaže mu se njegova buduća soba, upozna svoju buduću odgojiteljicu i sl. Ono što može pomoći je i prisustvovanje roditelja za vrijeme početnog privikavanja djeteta na novu sredinu (vrtić/škola).
Odgojitelji u vrtiću i učitelji u školama trebaju prilagoditi pristup djeci s ovim poremećajem pa im omogućiti druge načine na koje će moći pokazati svoje znanje (npr. putem slika, neverbalnom komunikacijom, pisanim/likovnim izražavanjem djeteta i sl.). U skupini treba raditi na stvaranju ugodne i podržavajuće atmosfere u kojoj je suradnja važnija od natjecanja.
Poželjno je pohvaliti svaki i najmanji korak naprijed koji primjetite u području govora i socijalnoj komunikaciji. Ipak, kada dijete progovori ne preporučuje se reagirati “burno” (pljeskom, prenaglašavanjem i sl.).
Ukoliko problem traje duže vrijeme i narušava normalno funkcioniranje djeteta potražite pomoć stručnjaka (logoped, klinički psiholog).
Pripremila: Marija Mandić, mag.psych.
