Igra je prvi način učenja o sebi, drugima i okolini, a ujedno i najvažnija djetetova aktivnost od najranije dobi. Kao takva predstavlja važan dio odrastanja i formiranja osobnosti djeteta.
Od rođenja, dijete istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti. Vrlo je važno omogućiti mu da zadovoljava svoju znatiželju.
Najbolje učimo putem onoga što vidimo, čujemo, kušamo, dodirujemo, njušimo i činimo. Stoga, nije dovoljno da dijete samo sluša i promatra, već i da dodirne, pomiriši, isproba, rastavi, sastavi… doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvoja.
Kroz igru dijete otkriva sebe i svijet oko sebe, uči i razvija se u svim područjima. Putem motoričkih aktivnosti kao što su skakanje, trčanje, puzanje, penjanje, povlačenje, udaranje lopte, bacanje i sl. dijete stječe motoričke vještine (koordinacija pokreta, gruba i fina motorika).
Pretvaranjem i igranjem uloga kod djeteta se razvijaju kognitivne vještine (razvoj kritičkog mišljenja, uzročno-posljedično zaključivanje, poticanje mašte i kreativnosti, rješavanje problema). Kroz igru dijete stječe emocionalne (osjećaj zadovoljstva, povezivanje s drugim osobama, učenje o osjećajima i njihovom primjerenom izražavanju) i socijalne vještine (poštivanje pravila igre, čekanje na red, suradnja, dijeljenje, razvijanje odnosa s članovima obitelji, a kasnije i s drugim osobama) što sve doprinosi kasnijim uspješnim međuljudskim odnosima i stvaranju prijateljstava.
Igra je važna i za poticanje govornih vještina kod djeteta pa se tako razgovorom s drugom djecom i odraslima, pjevanjem, recitiranjem i brojalicama širi djetetov rječnik te osnažuje jezično izražavanje. Neizmjeran je utjecaj igre i na djetetovo samopouzdanje, osjećaj sigurnosti i uspjeha, samostalnosti i samokontrole.
Odrasle osobe najbolje će pomoći djeci ukoliko shvate njihovu igru ozbiljnom aktivnošću te se aktivno uključe u nju. Pri tome treba imati na umu da se dijete voli igrati samo pa mu se ne treba nametati, ali također i da se dijete voli igrati s roditeljima pa u skladu s time prihvatiti djetetov poziv u igru i uključivati se u igru kao suigrač – kao „drugo dijete“.
Važno je da odrasle osobe koje brinu o djetetu osiguraju uvjete za igru (igračke, različiti materijali, prostor i vrijeme) te društvo vršnjaka (vrtić, igralište, susjedstvo).
Kao i u ostalim područjima djetetova života, tako i u igri, treba imati strpljenja i ne raditi umjesto djeteta (npr. slagati kocke), ne požurivati dijete u završavanju igre te pohvaljivati dijete kada nešto uspije samostalno napraviti.
Roditelji mogu „iskoristiti“ situacije igre s djetetom kako bi ga poučili primjerenom ponašanju, pravilima ponašanja te odnosu prema drugima.
Iz svega navedenoga vidljiva je velika važnost igre za djetetov cjeloviti razvoj, kao i važnost uključivanja roditelja u zajedničku igru s djetetom.
Stoga svakoga dana odvojite vrijeme za igru sa svojim djetetom i neka to bude vrijeme u kojem će vaša pažnja biti rezervirana isključivo za dijete.
Nikad nije kasno za učenje i promjene. Počnimo već danas!
Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych
